https://fb.watch/KSCwlrNY8X/

https://fb.watch/KPeQgI8uf_/

Zadovoljstvo mi je predstaviti svoju knjigu U hvatanju vječnosti, koja ukoričuje niz mojih eseja i kolumni napisanih kroz posljednjih pet godina. Knjiga je strukturirana kroz tematske cjeline koje sadrže kritiku moderne tehnoznanosti, apologetiku klasične tradicije, razne političke analize i promišljanja, kao i kršćansko-filozofska razmatranja našeg mjesta u ovome svijetu i našeg odnosa spram vječnosti. U predgovoru razlažem razloge pisanja ovoga djela te motivaciju za moje općenito javno djelovanje, započeto 2021. godine, u vrevi onoga što nazivam urušavanjem demokracije te posljedičnim ozbiljenjem tehnokracije.

Teza koja se provlači kroz gotovo svaki tekst jest da je suvremeni čovjek prekinuo svoju vezivnu nit s transcendentnošću, sa Stvoriteljem samim, što ga nije ostavilo u najavljenom prosvjetiteljskom, progresivnom raju, već u duhovnoj, vrijednosnoj, kulturnoj, pa i političkoj pustinji. Pustinji u kojoj smo vječnost počeli tražiti u prolaznim stvarima; u tehnici, znanosti, državi, “struci” itd. Zaključujem stoga da se danas klanjamo samim zmijama koje gmižu po krhotinama našeg odnosa s jedinom istinskom vječnošću.

Ovim putem zahvaljujem svojim nakladnicima iz Instituta za kulturu mišljenja. Knjiga je dostupna na poveznici Instituta.

Kao i uvijek, sukladno Apostolovoj zapovjedi, stanimo čvrsto.

#SapereAude

https://fb.watch/KABABTLcaz/

Na današnjem panelu u Zagrebu o izgradnji AI podatkovnog centra u Topuskom, voditelj predmetnog projekta izjavio je da sam projekt nema nijednu negativnu stranu, odnosno da ne postoji nikakav razlog da izgradnja "zapne". Evo što sve u okvirima takve manipulativne retorike navodno ne spada u kategoriju negativnog.

1) Potrošnja električne energije za jedan centar koja je ekvivalentna trećini ukupne trenutačne potrošnje struje u cijeloj Hrvatskoj. Takva količina, dakako, izravno ugrožava stabilnost nacionalne mreže i dugoročno implicira rast cijena energenata za građane.

2) Potrošnja vode za hlađenje serverskih sustava koja je ekvivalentna potrošnji grada od 100000 ljudi. Poigravanje stabilnošću pitkom vodom, napose u aktualnim nestabilnim geopolitičkim vremenima, destruktivan je potez iz perspektive nacionalnih interesa.

3) Stvaranje novog regionalnog čvorišta za razvoj tehnologije čiju srž u dobroj mjeri ne razumijemo, a koja se u svijetu naveliko koristi za masovno prikupljanje privatnih podataka, profiliranje građana i digitalni nadzor.

4) Gubitak teritorijalnog i digitalnog suvereniteta, odnosno predavanje kontrole nad kritičnom infrastrukturom (zemljištem, energetskom mrežom i vodnim resursima) nadnacionalnim korporacijama čiji se interesi stavljaju ispred zakona i interesa lokalne zajednice.

5) Moguće dovođenje Hrvatske i lokalne zajednice u Topuskom u situaciju srodnu onoj u američkoj saveznoj državi Georgiji, gdje su građani tijekom izgradnje AI centra primali sudske obavijesti da moraju prodati svoje domove ili će im oni biti oduzeti pravnim putem, kako bi se zemlja iskoristila za prateću elektroenergetsku arhitekturu centra.

6) Stvaranje tzv. toplinskih otoka i zvučnog onečišćenja. Golemi rashladni sustavi podatkovnih centara konstantno emitiraju niskofrekventnu buku koja uništava kvalitetu života u okolici, dok golema količina ispuštene toplinske energije trajno podiže temperaturu mikrookoliša i uništava lokalne ekosustave.

7) Lažna obećanja o radnim mjestima, to jest prešućivanje činjenice da nakon završetka građevinskih radova ovi megaprojekti u pravilu zapošljavaju tek minimalan broj ljudi (uglavnom visokospecijalizirane strane inženjere i zaštitare). Topusko tako preuzima sav ekološki teret, dok profit odlazi izvan granica Hrvatske.

8) Generiranje golemih količina e-otpada. AI tehnologija razvija se nevjerojatnom brzinom, što znači da ugrađeni serveri u pravilu zastarijevaju u roku od svega nekoliko godina. Rezultat je stvaranje tona toksičnog elektroničkog otpada koji se nerijetko zbrinjava na račun lokalne zajednice.

Slijedom svega nabrojanog, zaključujemo da tvrdnja da predmetni projekt "nema nijednu negativnu stranu" predstavlja školski primjer korporativnog PR-a i nepristojne manipulacije javnim mnijenjem, na koju dotični gospodin na samome panelu nije dobio nikakvu protuargumentaciju. Istu će stoga, uz današnji kratki osvrt i nabrojanih čak osam negativnih strana ovakvoga megalomanskog tehnoeksperimenta, dobiti sutra, ekskluzivno na Sapere Aude.

https://fb.watch/KxXACL2v1o/

Ove godine obilježena je pedeseta obljetnica smrti jednog od najvećih filozofa 20. stoljeća, Martina Heideggera. Tim povodom, za portal Matice hrvatske napisao sam tekst pod naslovom Heidegger pedeset godina poslije: tehnika i dalje nije neutralna.

Tekst se dakako bavi Heideggerovom tehnokritikom, koja je zadobila gotovo proročki status u našem dobu podivljale tehnike. Jedna od vodećih teza na kojima Heidegger inzistira jest da ne možemo u cijelosti shvatiti fenomen tehnike dok god tehniku smatramo nečim neutralnim. Tehniku, prema Heideggeru, a sukladno tome i prema mnogostrukim mojim inzistiranjima, ne treba prosuđivati na temelju njezinih zavodljivih trenutačnih rezultata, već na temelju njezine srži.

Aktualnost tih lekcija u našem se dobu očitava i u zazornoj tehnologiji umjetne inteligencije, koju većina ljudi i dalje teži ocjenjivati prema partikularnim načinima njezine primjene umjesto prema njezinoj srži, to jest prema onome što ju čini time što jest i onome zbog čega je u začetku stvorena.

Primjenjujući Heideggerov kritički okvir na umjetnu inteligenciju, dolazimo do zaključka da je umjetna inteligencija u svojoj biti transhumanistički izum koja smjera modifikaciji i, na koncu, ukinuću čovjeka kao takvog.

Više o ovoj najvažnijoj temi današnjice čitajte na portalu Misao.hr.

Na YouTube kanalu Društva hrvatskih književnika objavljena je snimka moga izlaganja koje sam nedavno održao u sklopu 47. Zagrebačkih književnih razgovora. Krovna tema konferencije bila je utjecaj umjetne inteligencije na autorstvo u književnosti, dok je moje izlaganje, kao i rad na kojemu je bazirano, nosilo naslov Strojevi ne znaju pisati: što gubimo kada pisanje zamijenimo generiranjem teksta?

Ovim vas putem pozivam na gledanje snimke, jer se radi, kako to često kažem, o najvažnijoj temi današnjice. Podivljalu tehnologiju, koja predstavlja upravo tu najvažniju temu, u ovome sam izlaganju obradio iz vizure književnosti, ukazujući na pregršt destruktivnih načina na koje umjetna inteligencija kljaštri ljudsko pisanje, komunikaciju i općenito međuosobne spone među ljudskim bićima.

Ponovimo dakle još jednom: umjetnu inteligenciju, kao tehnologiju čija ontološka srž tendira preuzimanju specifično ljudskih sposobnosti na sebe, treba držati podalje od književnosti i umjetnosti.

Što gubimo kada pisanje prepustimo strojevima? Jednom sintagmom, sebe same, i svijet kakav smo poznavali.

https://fb.watch/v/7Eq3ImArt/

“Kada se govori o odnosu ekologije, etike i vjere, mnogima još nije jasno, kako u Crkvi tako i izvan nje, kakva veza vlada između kršćanske egzistencije i brige za prirodu. Ta je veza takva da ne postoji energija kojom bi se ona mogla raskinuti. Smeće je, naime, prezir prema stvorenoj stvarnosti. Pomirba smeća i vjere hereza je gnosticizma. Takva vjera pripada duhovnoj poziciji u kojoj materijalni svijet nije vrijedan žaljenja, a kamoli brige.”

Proteklih tjedana i mjeseci neprestano se govori o opasnom otpadu. Riječ je zapravo o smeću. Iako su meštri od smeća već desetljećima dobro poznati, a smeće odavno vrlo mutan i unosan biznis, mediji u Hrvatskoj uvijek iz nepoznatih razloga ovu temu po kratkom postupku gurnu u zapećak. Posljednji slučajevi u Lici bili su kap koja je prelila čašu. Uzgred budi kazano, do sada još nije pokrenuto pitanje kakvu kaznu trebaju snositi srednjostrujaški mediji za neizvještavanje o ovim temama, odnosno sudjelovanje u prikrivanju ovoga zločina, ali i onih još neprispjelih u javni prostor. O etici i novinarstvu isto bi se tako moglo naširoko jer tema je srodna, doduše tiče se sistematskog onečišćenja javne sfere.

Teško si čovjek može posvijestiti da tijekom čitave povijesti čovjek nije imao problema sa smećem sve do naših dana. Od druge smo polovice 20. stoljeća — teškim metalima, raznim vrstama plastike, sintetičkim gnojivima, pesticidima, deterdžentima… — uspjeli trajno ugroziti uvjete za život, i to toliko da čovjek obolijeva i umire od posljedica smeća. Niska razina svijesti koja vlada u javnosti vidljiva je u uporabi termina u javnoj upravi: čas je nešto miješani komunalni otpad, čas otpad, a čas smeće. Koliko god stručna javnost upozoravala da je prvi pojam drveno željezo i da treba jasno razlikovati otpad od smeća, na zbrci i neredu u nazivlju institucionalno i dalje ustraje. To je tek pokazatelj koliko nam je zapravo stalo do ovoga problema.

Valja napomenuti da je ušminkana administrativna tvorenica ‘miješani komunalni otpad’ zapravo smeće. Smeće nastaje miješanjem različitih vrsta otpada, što dovodi do nemogućnosti da se sastavnice tog sadržaja ponovno, izravno ili posredno, dovedu u suvislu uporabu. Preostaje tek manipulacija smećem koja u svakom daljnjem koraku dovodi do još većeg nereda i štete. Otpad je pak ono što se uvijek može vratiti u neku smislenu i korisnu uporabu.

Kada se govori o odnosu ekologije, etike i vjere, mnogima još nije jasno, kako u Crkvi tako i izvan nje, kakva veza vlada između kršćanske egzistencije i brige za prirodu. Ta je veza takva da ne postoji energija kojom bi se ona mogla raskinuti. Smeće je, naime, prezir prema stvorenoj stvarnosti. Pomirba smeća i vjere hereza je gnosticizma. Takva vjera pripada duhovnoj poziciji u kojoj materijalni svijet nije vrijedan žaljenja, a kamoli brige.

Prošle godine navršilo se 10 godina od objave enciklike Laudato si’: O brizi za zajednički dom. Iako je pojam ekologije u Crkvi prisutan od početka 70-ih godina prošlog vijeka, ovaj prvi zaokruženi dokument na tu temu naišao je na zlonamjerne kritike. U jednoj rečenici sažeto se kaže da je ekološka kriza od početka očitovanje duhovne i etičke krize te krize osobe. Međutim, težak je propust što se nije dovoljno radilo na razvijanju svijesti o brizi za prirodna dobra i o tome kako je riječ o općem dobru koje ne smije postati žrtva profita neodgovornih pojedinaca ili kriminalnih klanova.

U Glasu Koncila je 2016. godine profesor fizikalne kemije Stanko Uršić iznio argument koji nije naišao na odjek u teološkim krugovima. Bit toga argumenta jest da u prirodi, koja je stvorena smisleno i po savršenom Božjem promislu, nema ostatka koji je neuređen i besmislen. Iz toga proizlazi da je stvaranje smeća proizvodnja kaosa i negacija savršenstva Božjeg reda u stvorenju. Mogli bismo dodati: kako je, pored svega, stvoreni red smislen, a proizvodnja smeća, osim što je besmislena, predstavlja djelatno širenje besmisla nasuprot božanskom skladu. O tome se radi kada se kaže da je ekološka kriza zapravo etička i duhovna kriza te kriza osobe. U svojoj biti je smeće odnos prema stvorenom a to znači, svjesni toga ili ne, također i odnos prema Stvoritelju.

Dakle, nazivi nisu samo tehnički nego su etički pojmovi, ali i ontološke kategorije. Otpad nije smeće, premda to može postati. Riječ je o ostatku koji se pravilno pohranjuje i oporabljuje te tako predstavlja odgovoran odnos prema ostatcima; odnos koji poštuje skladan prirodni poredak stvari i ne ugrožava čovjeka i okoliš. U etičkom je smislu otpad odgovornost, a u ontološkom se radi o priznavanju i poštivanju reda nasuprot neredu. Smeće je sve suprotno tomu. Radi se o neodgovornosti i neredu, a gledano iz vjere, i o grijehu.

To da smeće nije samo tehnički problem znači da se tiče svakoga od nas jer smo pozvani biti odgovorni prema životnom okruženju. Svaki nemar ima dugoročno posljedice za čovjeka i prirodu. Problem sa smećem takav je da se ono više ne dade opriroditi ili preraditi za novu uporabu. Šteta je nepopravljiva i nenadoknadiva. Različita rješenja koja zanemaruju ovu razliku (otpad-smeće) nude tek prividne vatrogasne mjere, a o čemu se dosta čuje u javnoj sferi.

Što bi bilo rješenje? Ono mora biti plod promijene paradigme koja bi na prvom mjestu imala brigu i zaštitu nasuprot profitu i učinkovitosti. To bi između ostalog značilo suzbijanje stvaranja smeća prelaskom na ekološki prihvatljive procese proizvodnje i razdvajanje otpada. No prije svega treba imati na umu da se mora dogoditi promjena stava kod pojedinca (metanoia). Svaki pojedinac može napraviti neizmjerno mnogo u granicama svojih mogućnosti i utjecaja. Primjerice ne kupovati ono što stvara smeće, odnosno ne podržavati onu proizvodnju koja stvara smeće. U kućanstvu pak ne miješati plastiku s organskim ostatcima, jer od lijenog i bezobzirnog miješanja trulih organskih ostataka s plastikom do katastrofe mikro- i nanoplastike u podzemnoj vodi stoji tek kvantitativna razlika, ali ne i kvalitativna.

https://fb.watch/v/6dQ0q-kHe/

https://fb.watch/K4SiNTxjny/

Na prijateljskom portalu Heretica objavljen je moj rad Metafizika umjetne inteligencije i problem suvremene tehnike, na temelju kojega sam održao ovogodišnje izlaganje na Ljetnoj škole bioetike u Šibeniku, u organizaciji Svjetskog saveza mladih.

Rad kritički pristupa fenomenu umjetne inteligencije, pitajući se koja je bila povijesna i metafizička pozadina njezinog uprizorenja u našem društvu. Zavirimo li onkraj praktičnih benefita koje nam ta tehnologija donosi, vidjet ćemo da njezina jedinstvena opasnost nije slučajna, već nešto što proizlazi iz same njezine transhumanističke prirode.

Rad je pojmovno i idejno gust, no on predstavlja dobro usmjeren pogled u ponor umjetne inteligencije za sve koji su se s njim spremni suočiti. S obzirom na sve učestalija validna upozorenja pape Lava XIV. na opasnosti ove tehnologije, kao vjernici pozvani smo trgnuti se iz prevladavajućeg tehnofanatizma.

“Iz Heideggerove perspektive, taj se proces može razumjeti kao daljnje širenje Gestella, unutar kojega se sve veći dijelovi stvarnosti sagledavaju kao raspoloživi resurs za ljudsko raspolaganje i iskorištavanje. Podaci, ljudsko ponašanje, pa naposljetku i inteligencija, postaju materijal koji je moguće prikupljati, strukturirati, kvantificirati i tehnički obrađivati.

Umjetna inteligencija predstavlja kulminaciju toga procesa jer se predmet tehničke obrade više ne nalazi samo izvan čovjeka, nego se, poput zmije koja proždire vlastiti rep, okreće prema samom čovjeku, pa tako i čovječnosti kao takvoj.” (isječak iz teksta)

https://fb.watch/v/4TooV0nU1/

Sapere Aude Facebook stranica prešla je 10.000 pratitelja. Ovim vam putem zahvaljujem na tome te općenito na našoj zajedničkoj borbi za ono dobro, istinito i lijepo u vremenu koje se možda više nego ikada usprotivilo upravo tim vječnim vrijednostima.

Živimo zaista - ne smijemo se zavaravati - u jednom jedinstveno raščaranom, moralno dezorijentiranom i vrijednosno izokrenutom dobu. Dobu u kojemu je čovjek, sukladno opasci C. S. Lewisa, prestao postavljati pitanje kako sebe i svoje krivine prilagoditi stvarnosti te se počeo pitati kako stvarnost prilagoditi sebi. Drugim riječima, kako podčiniti svijet svojoj volji.

Sapere Aude priča krenula je upravo s ciljem poticanja novog buđenja naše težnje transcendentnosti, čemu prije svega prethodi slamanje te sveprisutne modernističke oholosti. Oholost je to temeljena na raznim uzdignutim svjetovnim idolima; od tehnoznanstvene paradigme preko zaraznoga materijalizma do raznih drugih progresivnih struktura grijeha.

Zadatak rušenja tih idola proporcionalno je velik zastranjenju našega doba, no siguran sam da mnogi od vas koji prate ovdašnji rad vjeruju onoj Hölderlinovoj tezi da se najveće spasenje pronalazi tamo gdje je i najveća opasnost.

Hvala vam dakle na vašoj hrabrosti, potpori, intelektualnom i aktivističkom radu. Jednostavnije rečeno, na tome što ste stali na branik pristojnosti pred naletima sveopće dekadencije.

“Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti, živjet će i neće umrijeti.” Živimo, dakle.

#SapereAude

“Svojim uglatim cementnim plohama zamišljeni stadion zaista bode u oči, što je posebno vidljivo na projektnoj slici na kojoj je stadion prikazan iz perspektive maksimirskoga parka. Upravo u tom prirodnom okruženju prekrasne maksimirske šume brutalistička monstruoznost onoga što se nameće Dinamovu puku najviše dolazi do izražaja.”

Nema većeg napada na ljudsku dušu, rekao je svojevremeno Roger Scruton, od suvremene arhitekture. Oni upućeniji u rad Sapere Aude stranice upoznati su s ovdašnjim čestim borbama vođenima protiv toga napada. Takvi su zacijelo znali da će arhitektonski prijedlog novog maksimirskog stadiona biti jednako loš koliko je loš novi zagrebački “HNK”, koliko je loša predložena nova zgrada na Langovom trgu, koliko je na kraju krajeva loš i takozvani zagrebački logotip.

Pratitelji ove stranice također će znati ponuditi kvalitetne protuargumente klupskoj upravi koja je, u skladu s prevladavajućim duhom vremena, ustvrdila da problem nije u manjku estetske ostvarenosti ponuđenog stadionskog rješenja niti u nedostatku njegove bilo kakve povezanosti sa zagrebačkim i Dinamovim identitetom. Naprotiv, prema njima, problem je u tome što javnost nije uspjela shvatiti tobožnju velebnu vrijednost ovoga projekta, zbog čega će joj “struka”, uz potporu gospode u odijelima iz svečanih loža, naprosto morati objasniti ono što sama nije kadra dokučiti.

S pravom zgroženi navijači, koji do sada možda nisu imali previše susreta s eskapadama suvremene umjetnosti i arhitekture, moraju znati da je takvo podcjenjivanje njihova zdravog razuma i zdravih očiju uobičajeni modus operandi pseudokulturnih kormilara današnjeg doba. Time, naime, pokušavaju prikriti svoje sudjelovanje u kultu poružnjivanja koji obilježava Zapad 21. stoljeća. Prijedlog novog maksimirskog stadiona novo je nečasno dijete upravo toga kulta.

Radi se o ogoljenom, brutalističkom arhitektonskom rješenju, lišenom ikakvih ornamenata, niša, svodova i ritmiziranih pročelja koji bi stadionu mogli dati lice ili konkretan identitet. Lice je, dakako, preduvjet ostvarenja onoga što je uprava prozvala “Dinamovim duhom” – duhom koji je, prema njima, tobože prisutan u ovom rješenju, iako nigdje nismo čuli čime točno ove nakupine ploha sugeriraju išta nalik tome. Bezličnost arhitekture i njezina redukcija isključivo na funkciju bile su razlikovne karakteristike bivšeg komunističkog sustava, kojemu je Dinamo, kao predstavnik građanstva i hrvatstva, uvijek oponirao.

Raspravu o tome kako će otvoreni kutovi stadiona u predmetnom rješenju reagirati na zagrebačke vjetrove i nerijetko grublje zime ostavljam onima stručnijima za tu temu. No, iz filozofske perspektive potpuno je jasno da dio razloga zbog kojih ovaj nacrt nije ugodan oku prosječnoga čovjeka proizlazi upravo iz prisutnosti niza grubih prijelaza i pravih kutova ukotvljenih u opći cementni dojam građevine. Protuprirodnost koju moderna tehnika, a napose moderna arhitektura, uprizoruje inzistiranjem na tehnokratskoj pravokutnosti nešto je što je u svojoj estetici problematizirao još Edmund Burke u 18. stoljeću:

“Ne nalazim da je ijedan prirodni objekt uglat, a da je istovremeno lijep. Doista, malo je prirodnih objekata koji su potpuno uglati.”

- Edmund Burke, O uzvišenom i lijepom, dio III. poglavlje 15.

Svojim uglatim cementnim plohama zamišljeni stadion zaista bode u oči, što je posebno vidljivo na projektnoj slici na kojoj je stadion prikazan iz perspektive maksimirskoga parka. Upravo u tom prirodnom okruženju prekrasne maksimirske šume brutalistička monstruoznost onoga što se nameće Dinamovu puku najviše dolazi do izražaja.

Obezličenost stadiona, zbog koje bi on bio jednako primjenjiv u bilo kojemu gradu na svijetu, dočarava još jednu uobičajenu tendenciju suvremene arhitekture, a to je njezina napadna globaliziranost. Ovo rješenje ne uprizoruje ništa što bi ga moglo povezati, primjerice, s parkom Maksimir, čije ime stadion nosi, niti ičime sugerira one karakteristike koje sačinjavaju identitet Zagreba kao grada. Bazirano je radije na tvorničkom monolitnom stilu, koji inače daje život zloglasnim sivim kockama, toliko prevalentnima u suvremenoj gradnji te toliko zamorno jednakima svugdje gdje se nalaze.

Zagreb je grad gospodštine, čvrstoće i trajnosti, grad koji je stoljećima opstajao kao utvrda, odakle vjerojatno dolazi i naziv Purgeri (njem. Burg = tvrđava). Stadion koji bi svoju inspiraciju crpio iz temeljnih elemenata stare zagrebačke jezgre, sačinjene od tradicionalne arhitekture austro-ugarskog doba, mnogo bi bolje naznačavao lokalni duh.

Stadion nije totalitet funkcija na kojemu će se izvršavati određene sportske i društvene aktivnosti. On je ujedno i simboličko mjesto okupljanja zagrebačkog i hrvatskog puka; mjesto na kojemu je u velikoj mjeri, u sklopu one poznate krvave Dinamove utakmice 1990. godine, rođena hrvatska država, ili je barem započet proces njezina mukotrpnog rađanja. Jasno je da „urbanoj i progresivnoj” gradskoj vlasti, a nažalost i aktualnom Dinamovu vodstvu koje je očito prihvatilo njihove misaono-djelatne granice, očuvanje simboličkoga bogatstva Maksimira ne znači mnogo.

Cijelu ovu priču valja kontekstualizirati u širu problematiku pokoravanja Zagreba od strane dominantnih liberalno-progresivnih struja. S obzirom na društveno-politička gibanja posljednjih godina, kako u Zagrebu tako i u Hrvatskoj, pa i na širem Zapadu, ovakva je uvredljiva degradacija Dinamova sportskog doma i zagrebačkog gradskog simbola nažalost bila očekivana.

Dinamovim navijačima, dakako, ništa od ovoga nije i ne treba biti prihvatljivo. Na njima je da se argumentativno oboružaju te da kategorički odbace ovakve prijedloge. Isto vrijedi i za građane Zagreba općenito, budući da će dotična cementna kutija, u slučaju provedbe ovoga plana, narušavati i svaki njihov prolazak Maksimirskom ulicom, podsjećajući ih na to u kakav je eksperimentalni laboratorij pretvoren njihov grad.

https://fb.watch/v/bqqyEh4t2/

https://fb.watch/v/6-2TmoyTs/

https://fb.watch/v/5KE-EiC9U/

https://fb.watch/v/3VUycKPWQ/